Home / Uncategorized / POTVRĐENA TUŽNA VIJEST: Lijepa voditeljica “Zvezda Granda” Sanja Kužet (33) je …

POTVRĐENA TUŽNA VIJEST: Lijepa voditeljica “Zvezda Granda” Sanja Kužet (33) je …

Podsjetimo, televizijska publika gleda je već godinama kao voditeljku “Zvezda Granda”, a prije toga radila je devet godina na TV Pinku, što u informativnom, što u zabavnom programu, bavila se plesom, modelingom, glumom.

Tužna vijest za sve muškarce : Sanja Kužet (33) se udaje !!!
Kako nam je potvrdio izvor blizak paru, izabranik lijepe voditeljke je šarmantni gospodin, Nemanja Živojinović, direktor Peugeota za Srbiju, a njihova veza traje dvije godine.
Studirala je geografiju, a završila međunarodnu poslovnu administraciju. Ima 33 godine i ponosna je majka osmogodišnjeg Andrije, a iznad svega drži do porodice. Odrasla je na Miljakovcu.

Bonus Ispovest

U ranim jutarnjim satima bilo je neobično živo na šetalištu inače mirnog primorskog gradića. Tada je, naime, stizao autobus, što je bio događaj dana. Osim putnika, autobusom je dolazilo svježe voće i povrće iz unutrašnjosti, koje je ovdašnji preprodavač Ivan koji trenutak kasnije nudio na svojim kolicima.

Prethodnog mi je dana obećao ‘nešto posebno’ pa sam i ja sada bila na šetalištu. Kako bih izbjegla gužvu i sunce koje je već peklo, sjela sam u vrt malog restorana, pijuckala limunadu i gledala što se događa na šetalištu.

U tom sam gradiću bila već dva tjedna. Vesna, moja prijateljica s posla, otkrila mi je ovo idealno mjesto za odmor kad mi je ustupila svoju praznu kuću. Tako sam na nekoliko tjedana pobjegla od svega i u kasnim lipanjskim danima na moru pronašla ono što mi je trebalo – mir kao lijek za svoje ranjeno srce. Posljednjih pet godina provela sam sa Zrinkom, a onda se iznenada iselio iz našeg podstanarskog stana. Hladno mi je rekao da odlazi jer je našao ženu svog života.

– Oprosti, Ida. Volim je i želim živjeti s njom. Zajedno smo već tri mjeseca, više nema smisla tajiti – priznao je.

Više od tih riječi zaboljela me ravnodušnost u njegovu glasu. Bilo bi mi lakše da sam osjetila makar nelagodu. Bila sam silno razočarana i povrijeđena, a najviše su boljele riječi da je baš Tanja žena njegova života.

Samo nekoliko mjeseci ranije isto je govorio i meni. Mjesto u njegovu srcu, za koje sam bila sigurna da će zauvijek biti moje, zauzela je druga, mlađa žena. Čim sam to osjetila na vlastitoj koži, shvatila sam koliko sam povrijedila Damira. I ja sam njega, zbog Zrinka, ostavila na ružan način i sad mi se to vraća, pomislila sam gledajući Zrinka kako odlazi.

Osjećala sam njegovu hladnoću posljednjih nekoliko tjedana, pravdala to umorom od posla. Sada sam doznala pravi razlog. Zrinko je oduvijek bio strastven, ali i prevrtljiv. Lako se zaljubljivao i zbog emocija bio spreman rušiti sve pred sobom. Nije mario hoće li pritom nekoga povrijediti. Zbog snažnih emocija koje je gajio prema meni lako me uvjerio da ostavim Damira.

Vjerovala sam njegovim riječima da smo stvoreni jedno za drugo. Govorio je da će me cijeli život voljeti, a ja se u njegovu zagrljaju osjećala željeno. U trenutku kad je s kovčegom u ruci otvorio vrata, bila sam spremna i poniziti se, moliti ga da ostane sa mnom, no svladala sam se. Razum je nadjačao moje ludo srce i pustila sam ga da ode. Danima nakon toga bila sam neutješna.

Osim slomljenog srca, znala sam da me očekuje i egzistencijalna borba jer sa svojom učiteljskom plaćom nisam mogla zadržati dvosobni stan. Razmišljala sam čak i o tome da se vratim roditeljima i u rodnom gradu potražim posao, no bilo me je sram jer mamu i tatu nisam posjetila pet godina. Tek kad sam ostala sama, shvatila sam koliko sam ljudi povrijedila zbog Zrinka.

– Sada nisi u stanju čak ni razmišljati. Najpametnije bi bilo da nekamo otputuješ, promijeniš ambijent i neko vrijeme budeš sama sa sobom – savjetovala mi je Vesna.

– Znaš i sama da je to nemoguće. Kraj je školske godine, nakon toga slijede sjednice. Uostalom, kamo bih otišla? Čime bih platila tri-četiri tjedna na moru? – odgovorila sam.

– Možeš otići u moju kuću. Mi ionako odlazimo k mojoj sestri, a na more ćemo tek sredinom kolovoza. Do tada je kuća prazna, a ona netaknuta priroda i morski zrak činit će ti dobro. Razbistrit ćeš glavu, znat ćeš što i kako dalje – rekla je.

Moje su misli doista bile toliko zbrkane da sam odlučila poslušati prijateljicu. Vjerovala sam da će mi odlazak na more donijeti spas i zaborav, a baš mi je to trebalo. Morala sam preboljeti Zrinka i što prije zaliječiti rane. Zato i jesam nestrpljivo iščekivala podjelu knjižica svojim đacima prvacima.

Ravnatelju sam rekla da imam privatnih problema te moram na put. Izašao mi je ususret i rekao da ne moram biti na završnim sjednicama jer su ionako sve ocjene mojih prvašića pozitivne. Preda mnom su bila tri mjeseca praznika, od kojih ću barem četiri tjedna provesti u Vesninoj obiteljskoj kući, razmišljala sam dok sam pakirala svoje stvari.

Autobus je stigao, putnici su izašli, a ja sam sjedila i kao ukopana gledala u mladog muškarca u bijelim hlačama i košulji. Pomislila sam da se to sudbina poigrava sa mnom. Bio je to Damir, mladić kojeg sam nekad voljela i kojeg sam ostavila zbog Zrinka. Izašavši iz autobusa, malo je zastao, osvrnuo se oko sebe, a onda ušao u vrt restorana i htio sjesti za susjedni stol. Nisam mogla pobjeći, susret je bio neizbježan. Srce mi je počelo snažno lupati kad su nam se pogledi sreli.

– Kakvo iznenađenje! Ovome se doista nisam nadao – glasno je rekao i odmah sjeo za moj stol.

– Ni ja – zbunjeno sam odgovorila i osjetila crvenilo na licu.

– Jesi li sama ovdje? – upitao je i pogledao uokolo.

– Jesam. Tko bi rekao da ćemo se sresti nakon toliko godina. I ti si ovdje na odmoru?

– Da, u obližnjem gradiću s prijateljima. Sutra se vraćamo doma, a ja sam htio još obići samostan iz trinaestog stoljeća. Nitko od mojih nije zainteresiran za vjerski turizam pa sam sjeo u autobus i došao sam – nasmijao se.

– Još uvijek si često na terenu? – ispitivala sam.

– Ne, dobio sam onaj mirniji, uredski posao.

Šutjeli smo, gledali se i smješkali. Iako je prošlo pet godina, iskrenije nego ikad htjela sam ga zamoliti za oprost. Tek sada, kada mi je Zrinko učinio isto što i ja Damiru, shvaćam koliko sam ga povrijedila. No riječi isprike nisu izlazile iz mojih usta.

– Sjećaš li se onog pisma? Ostavila si me bez riječi i napisala da se nećeš udati za mene jer je Zrinko muškarac tvog života. Tražio sam te kod tvojih, htio razgovarati, no već si bila otišla. Osjećao sam se jadno, odbačeno.

– Bolje bi bilo da ne pričamo o prošlosti – zamolila sam ga.

– Jako si me povrijedila i razočarala. Doista nije bilo drugog načina od pisma? Znam da je teško reći nekome da ga više ne voliš, ali trebala si baš to učiniti. Nismo imali avanturu, voljeli smo se, planirali vjenčanje, obitelj. Zaslužio sam barem toliko da me pogledaš u oči i kažeš da odlaziš. To što si napravila bilo je jadno, kukavički – predbacio mi je.

U ovih pet godina Damir se proljepšao, postao muževniji, odlučniji, privlačniji nego ikad. No bilo bi podlo priznati mu da sam shvatila što sam napravila tek kad mi se to vratilo.

– Neću govoriti o prošlosti – obrecnula sam se.

– Kako god želiš, ali to što smo imali ne može se zaboraviti ni izbrisati. Kao ni način na koji si sve odbacila – rekao je pomirljivo, ali i tužno.

– U pravu si i žao mi je zbog toga. No bila sam mlada, nezrela. Nisam bila spremna za vezu. Možda sam se i uplašila braka, obaveza. Kad se pojavio Zrinko i ponudio mi da odemo u drugi grad, da živimo bez papira, ali s puno strasti, objeručke sam prihvatila i pobjegla. Sad mi je žao i, vjeruj, da mogu vratiti vrijeme, sigurno bih drukčije postupila – priznala sam.

– Možda je tako i bolje. Da se sve događalo kako sam htio, danas bismo vjerojatno bili jedan od razvedenih parova – pokušao se i našaliti.

– Nema smisla o tome sada govoriti. Što bi bilo da je bilo, time samo budimo bolne uspomene.

– Ipak je sve bilo tako emotivno, poput sna – rekao je sjetno.

Zvučao je kao da me nije prebolio, kao da je jedva dočekao priliku da mi kaže sve što ga je mučilo ovih godina pa je mom ranjenom srcu dao nadu.

– Što se u međuvremenu dogodilo s tobom? Jesi li sretan? Jesi li se oženio? – ohrabrila sam se.

– Ne živim loše. Imam dobar posao, još živim u istom stanu, ali se nisam oženio. Kad god pomislim da sam našao pravu, pokaže se da to ipak nije – slegnuo je ramenima.

– I ja sam ostala sama – priznala sam.

– Kako je to moguće? A Zrinko? – začudio se.

– Donedavno smo bili zajedno, ali ovaj put sam ja ostavljena. Bilo mi je jako teško, pretpostavljam baš kao i tebi onda.

– Žao mi je da si to osjetila. Ni najvećem neprijatelju ne bih poželio takvu patnju – iskreno je rekao.

Potom smo oboje zašutjeli. Privlačnost se, poput paukove mreže koja se polako i čvrsto plela oko nas, osjećala u zraku. Stare su se emocije budile, a ja nisam znala trebam li im se radovati ili ih se bojati.

– Kad se vraćaš prijateljima? – prekinula sam tišinu.

– Poslijepodne. Volio bih ostati, ali obaveze mi to ne dopuštaju. Sutra se ipak vraćamo kući.

– Bilo bi lijepo da možeš ostati. Ni sobu ne bi morao iznajmljivati. Kuća moje prijateljice dovoljno je velika za oboje. Voljela bih da možeš odgoditi povratak barem na nekoliko dana – tiho sam rekla.

Vidjela sam iznenađenje u njegovim očima, no nisam mogla procijeniti je li ugodno ili ne. Kako bih se opravdala, odmah sam dodala:

– Nemoj to pogrešno protumačiti. Puno je vremena prošlo i mogli bismo barem biti prijatelji. Sigurno jedno drugome imamo puno toga reći.

– Ne mogu, sutra moram biti na poslu – rekao je.

Popili smo limunadu i zajedno prošetali do samostana. I dok se Damir oduševljavao izblijedjelim freskama, moju pažnju je privukla lijepa, mala i gotovo pusta plaža nedaleko od samostana. Odlučila sam je posjetiti već sljedećeg dana. Nakon razgledavanja samostana i okolice prošetali smo obalom, a onda ogladnjeli. Na svakom su koraku bile male privatne konobe iz kojih je miris ribe s gradela privlačio prolaznike. Sjeli smo u jednu i dok smo čekali da nas posluže, osjetila sam kako se u meni bude oni stari, uspavani osjećaji.

Kao da nas je netko vratio u ona davna vremena kad sam bila samo njegova i beskrajno sretna. Ručak je brzo prošao i poslijepodne sam ga ispratila na autobus. Na rastanku me nježno poljubio u obraz i dao svoj broj mobitela.

– Volio bih da me nazoveš. Mislit ću na tebe – šapnuo mi je.

Srce mi je lupalo kao ludo. Kimnula sam glavom u znak pristanka, ali riječi opet nisu izlazile iz mene. Autobus je krenuo, a on se smješkao i mahao mi. U kuću sam se vratila tromim i umornik korakom. Osjećala sam se jako usamljenom i praznom. Pomislila sam kako se u tih nekoliko sati nisam ni sjetila Zrinka i naših pet godina. Glavom su mi prolazili samo sretni trenuci s Damirom.

Cijele sam večeri bila nemirna, nisam znala kamo bih sa sobom. Hodala sam po kući kao lav u kavezu. Prisilila sam se da sjednem na terasu i saberem misli. Damir je doista bio duša od čovjeka: druželjubiv, duhovit i pošten.

Dolazio je u kafić u kojem se skupljalo moje društvo i tako smo se upoznali. Ja sam studirala, a on radio kao trgovački putnik. Dobro je zarađivao, ali je rijetko bio doma. Jedne večeri smo se zapričali, puno se smijali. Nakon koje čašice pića previše nježno me uhvatio za ruku i rekao:

– Ida, divna si djevojka. Primijetio sam to i prije, ali nije bilo prilike da ti to kažem. Htio bih da večeras zajedno izađemo odavde.

Zbunile su me te njegove riječi, no ništa mu nisam odgovorila. Samo sam se nasmijala. Damir je to shvatio kao pristanak pa me nježno pomilovao po obrazu. Otpratio me kući i poljubio. Bila sam jako uzbuđena, a kad me upitao hoćemo li i sutra izaći, osjećala sam se kao na sedmom nebu. Bilo je jasno da smo se oboje zaljubili.

Dakle, to je to. Tako izgleda kad ubode Amorova strelica, pomislila sam.

I tako je počela naša priča. Dani koji su prolazili bili su kao bajka. Njegovi nježni dodiri u meni su budili do tada nepoznate emocije. Odjednom je sve bilo lakše i ljepše. Jedini problem bila su Damirova putovanja, jer se događalo da i po dva tjedna budemo odvojeni.

– Daj Bože da to bude najveći problem u vašoj vezi – smirivala me mama.

Nisam tada bila svjesna tih riječi. Sebe sam vidjela kao bijelu udovicu, stalno ponavljala da sam jedina od svojih prijateljica koja ima dečka, a uvijek je sama.

– Kad god želim izaći, on je na putu. Želim da stalno bude sa mnom, da zajedno idemo na rođendane, u kino, šetnje. Govori mi da me voli, želi i da se vjenčamo, a nikad ga nema – povjerila sam se i prijateljici.

– Ne možeš mu zamjeriti, takav mu je posao – tješila me.

– Neka ga onda promijeni. Uostalom, ne bi bio prvi koji zbog obitelji traži mirniji posao.

– Ida, strpi se godinu ili dvije. Nije vrijeme za biranje. Vidiš i sama koliki se otkazi dijele svakoga dana. Baš zato treba raditi više nego dosad. Za tebe i vašu obitelj.

Znala sam da je u pravu, da me dobro savjetuje, ali sa svoje dvadeset i tri godine nisam htjela sjediti doma i družiti se s mamom i prijateljicama. Od života sam htjela puno više. I onda se dogodio susret koji je moj život okrenuo naopačke. Damir je upravo odlazio na tromjesečno usavršavanje. Rasplakala sam se od muke kad mi je to rekao.

– Brzo će proći, vidjet ćeš. Ni meni nije lako, ali moram ići – nježno je govorio.

– A kad se vratiš, onda ćeš opet nekamo? I tako cijeli život – prigovorila sam.

– Ne, odlazim na usavršavanje, a to znači napredovanje. Kad se vratim, neću više odlaziti na teren, čekat će me uredski posao. Samo tri mjeseca dijeli nas od potpune sreće, a za to vrijeme možeš dogovoriti datum vjenčanja i sve isplanirati – obradovao me.

Prvih dana samoće spremala sam ispite, pomagala mami oko kućanskih poslova, a večeri provodila kod bake gledajući televiziju. Ponekad bih se s prijateljicama, razgovarajući o svemu pomalo, dulje zadržala u gradu. Meni najdraža tema bio je Damir. Voljela sam pričati o njemu, kao da sam svima, pa i sebi, tako dokazivala svoje osjećaje. Jako mi je nedostajao, ali bez obzira na to upala sam u zamku običnog zavodnika.

Kada danas pomislim na to razdoblje, mogu samo reći da sam bila nezrela i naivna. Zbog želje da iskusim sve ljepote života pala sam već na prvom iskušenju. U prvim tjednima odvojenosti od Damira često sam posjećivala svoju baku. U poznim godinama i pomalo narušenog zdravlja, bila je depresivna. Jedinu radost nalazila je u tv serijama. Jedne večeri nije mogla upaliti televizor. Ekran se bio zacrnio, a ona me uspaničena nazvala i zamolila da joj što prije dovedem majstora.

– Ne mogu živjeti bez televizora, molim te, zovi ga odmah – žalila mi se na telefon.

– Dobro, odmah ću ih redom početi nazivati. Jedan će valjda biti raspoložen da dođe – umirila sam je.

Na žalost, najraniji dolazak koji sam uspjela dogovoriti bio je za sutra ujutro. Nazvala sam baku i stala je umirivati.

– Propustit ćeš samo večerašnju epizodu, a sutra oko podneva ionako je repriza. Majstor će ujutro popraviti televizor i zapravo ništa nećeš propustiti. A rano ujutro, prije majstora, doći ću k tebi i popit ćemo kavu – smirivala sam je.

Kad sam čula zvono na bakinim vratima, ugodno sam se iznenadila. Jer preda mnom je stajao zgodan, preplanuo mladić. Pokazala sam mu televizor i, srećom, bio je manji kvar. Za samo desetak minuta baka je ponovno mogla gledati svoje serije. Bilo mi je žao da samo tako ode pa sam ga ponudila kavom.

– Može – odgovorio je i nasmijao se.

Pogledi su nam se sreli i bio je to početak kraja veze s Damirom. Zrinko mi je tijekom tog jutra puno govorio o sebi. Bio je osam godina stariji od mene, jedinac koji se uskoro trebao seliti u veći grad. Osjetila sam neku neobičnu i jaku silu koja me vukla njemu. Iste večeri, kad sam se spremala za naš prvi sastanak, nisam ni pomislila na Damira.

Nisam vidjela ništa loše u tome da malo koketiram s drugima dok je on na putu. Uostalom, svi govore da je najslađe baš zabranjeno voće. Neizvjesnost i slatke strepnje kao da su pridonijele buđenju mojih osjećaja. Nekoliko sati kasnije s lakoćom sam i srce i tijelo kao na pladnju ponudila lijepom majstoru.

Dani su prolazili, a skori Damirov dolazak bacao me u očaj. Lagala bih kad bih rekla da sam ga prestala voljeti, ali ni od Zrinka se nisam htjela odvajati. Zapravo, Zrinko mi je pokazao što je to strast, ludost, život.

Za mirnu luku koju mi je Damir nudio nisam bila spremna. On je bio moja prva velika ljubav, ali kad sam upoznala Zrinka, shvatila sam da sam premlada. Nisam se željela vezati za cijeli život. Mislila sam da me nikad neće privući drugi muškarac, no ipak se dogodilo. Pala sam na prvoj kušnji i povratka više nije bilo. Nisu pomogla mamina uvjeravanja da zaboravim Zrinka i ostanem s Damirom, ozbiljnim i odgovornim dečkom koji me jako voli.

Moje su prijateljice također navijale za Damira. Uzalud, jer je želja da budem sa Zrinkom bila jača od svega. Jedino nisam znala kako ću to priznati Damiru.

– Nemam mu snage reći da je gotovo. Slomit ću mu srce – otvoreno sam rekla Zrinku što me muči.

– Ako ne odeš sa mnom, slomit ćeš ga meni.

– I sebi – tiho sam dodala.

– Napiši mu pismo. Prije nego što on stigne, ti i ja već ćemo biti u većem gradu, kod mog strica – savjetovao mi je Zrinko.

– Nije loša ideja – nesigurno sam rekla.

Ne bih mogla reći Damiru u lice kako stvari stoje, zato mi se pismo činilo savršenim rješenjem. Kad sam sljedećeg dana kuvertu ubacivala u poštanski sandučić, osjetila sam kako mi ruke drhte.

Naravno da me pekla savjest, znala sam da to što činim nije u redu, ali u tom trenutku željela sam samo Zrinka, zbog njega sam bila spremna na sve. Na spomen odlaska iz roditeljskog doma mama je toliko plakala da smo odmah prekinule razgovor o tome. No to me nije spriječilo da dva dana kasnije pobjegnem sa Zrinkom u bolji život.

I mami sam ostavila pismo u kojem sam joj obećala da ću se javiti. Tada sam bila sigurna da radim pravu stvar, danas se pitam kako sam mogla biti tako bešćutna i glupa. Veza sa Zrinkom bila je promašaj, no sudbina se ipak pobrinula da me izvede na pravi put. Susret s Damirom, pomislila sam, može značiti samo jedno – drugu priliku. U Vesninoj sam kući ostala još dva tjedna, a potom sam se, s kovčezima u ruci, uputila roditeljima.

Kad god bismo se tijekom tih pet godina mama i ja ponekad čule, svaki bih joj put u glasu osjetila tugu. Iako me uvjeravala da je važno samo to da sam ja sretna, znala sam da pati zbog mog odlaska. Nikad je nisam upitala za Damira, a i ona je izbjegavala razgovor o njemu. Četiri sata kasnije ispred vrata roditeljskog doma odložila sam kovčege i uputila se u vrt iza kuće. Bilo je predvečerje, vrijeme kada uvijek sjede u vrtu i piju kavu. Sreća na njihovu licu me rasplakala. Osjećaj krivnje bio je jači nego ikad.

– Možete li mi oprostiti? – tiho sam je upitala kad me napokon pustila iz zagrljaja.

– Naravno.

– Veza sa Zrinkom bila je velika pogreška koju bih rado zaboravila. Još samo jednom trebam otići i uzeti svoju radnu knjižicu. A onda bih se, ako nemate ništa protiv, vratila doma i potražila posao ovdje – rekla sam.

Tata je iz podruma donio bocu vina koje je čuvao za moje vjenčanje i otvorio je da proslavimo moju odluku.

– Kada ideš? Treba li te odvesti? – upitao me.

– Nadam se da će me to upitati i Damir – znakovito sam odgovorila.

– Jesi li se već čula s njim? Znaš, po gradu se priča da te još nije zaboravio – mama je bila presretna.

– Sreli smo se na moru i javit ću mu se već sutra – odgovorila sam.

Sljedećeg jutra odmah sam ga nazvala. Upitala sam ga bi li popio kavu sa mnom, a on je pristao bez oklijevanja. Kad smo se poslijepodne našli, nisam okolišala.

– Hoćeš li ikad zaboraviti što sam ti učinila? Možemo li pokušati još jednom?

Nježno me pogledao i spustio svoje usnice na moje, a ja sam od sreće zaplakala. Mislila sam da će me odbiti, strahovala da će jedva dočekati da me uvrijedi, no Damir nije napravio ništa od toga. Nije me kritizirao, nego zagrlio i pogladio po kosi. Ponovno je učinio da se osjećam kao najvoljenija žena na svijetu. No, za razliku od pet godina unatrag, sada sam doista bila sretna u zagrljaju svoje prve ljubavi. Ako treba, rado ću mu to dokazivati cijeli život.

 

 

About admin

Check Also

Supruga našeg fudbalera izašla u grad u PROVIDNOM DONJEM VEŠU i ostavila sve u čudu!

Poznata je kao neko ko često isitiče svoj sesepil, a sada je otišla korak dalje …

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *